Javni prijevoz jedna je od onih komunalnih usluga koje građani često navode kao nešto što bi njihov grad trebao imati, no između želje za dostupnijim prijevozom i njegove svakodnevne isplativosti postoji razlika koju nije moguće riješiti samo kupnjom autobusa. Upravo na tu stranu priče upozorio je bjelovarski gradonačelnik Dario Hrebak, komentirajući mogućnost uvođenja javnog prijevoza u Bjelovaru.
Hrebak pritom ne skriva da je osobno sklon ideji javnog prijevoza, ali smatra da s takvim projektom treba biti oprezan. Kao argument navodi iskustva drugih gradova koji su već uveli autobusni prijevoz, a čiji gradonačelnici, prema njegovim riječima, danas upozoravaju na ozbiljne financijske probleme.
– Svi gradonačelnici koji su išli na to i koji su uveli javni prijevoz jako žale zbog toga. Vidjet ćemo, bit ćemo tu oprezni oko toga. Baš im se svi žale da je to katastrofa i da im je toliko neisplativo, da im je to nenormalno, da im je baš uteg oko vrata – rekao je Hrebak.
Autobusi se mogu nabaviti, ali tko će ih voziti?
Jedan od problema na koji gradonačelnik upozorava jest činjenica da povoljna nabava autobusa ne znači i povoljno održavanje cijelog sustava. Europska sredstva mogu pokriti velik dio početnog ulaganja, no nakon što autobusi stignu, počinju troškovi koji se ponavljaju iz mjeseca u mjesec.
– Lako nabavite autobuse po 85 posto, ali te autobuse treba netko voziti. Građani očekuju da sve bude besplatno, a onda autobusi voze poluprazni. Karte su besplatne, ali oni su i dalje poluprazni, jer građani uvijek kažu: dajte, dajte, dajte, a onda se to ne koristi – upozorio je.
Upravo je pitanje stvarne potražnje, odnosno broja putnika koji bi se svakodnevno koristili autobusima, jedno od ključnih za procjenu opravdanosti takvog projekta. Sustav koji bi trebao biti dostupan svim građanima mora imati dovoljno polazaka i odgovarajuće linije, ali svaki od tih polazaka podrazumijeva i konkretne troškove, neovisno o tome koliko se putnika na kraju ukrca.
Želja za prijevozom nije isto što i navika korištenja
Bjelovar je grad čije su udaljenosti i veličina drukčije od onih u velikim urbanim sredinama, pa bi eventualni model javnog prijevoza trebalo prilagoditi upravo lokalnim potrebama. Nije dovoljno procijeniti koliko bi građana podržalo njegovu ideju, nego i koliko bi ih autobus stvarno koristilo, u koje vrijeme i na kojim relacijama.
Hrebak kaže da i sam želi javni prijevoz, no iskustva drugih gradova navode ga na oprez.
– Građani žele besplatni javni prijevoz ali on se ne koristi – poručio je.
Hoće li Bjelovar u budućnosti krenuti u uvođenje autobusnog prijevoza i prema kojem modelu, ostaje otvoreno pitanje. No iz gradonačelnikove izjave jasno je da sama mogućnost nabave autobusa uz visoko europsko sufinanciranje nije dovoljna da bi takav sustav automatski postao održiv.
Za Bjelovar bi zato prije odluke o ulaganju trebalo odgovoriti na pitanje koje je možda važnije od toga koliko bi autobusa grad mogao nabaviti: koliko bi ih građana doista svakodnevno koristilo?