Prošlo je 35 godina otkad je u rano jutro 31. listopada 1991. započela vojno-redarstvena operacija „Otkos 10” – prva velika, u potpunosti uspješna oslobodilačka akcija u Domovinskom ratu. Dok se Hrvatska borila za goli opstanak, a Vukovar krvario pod opsadom, oko 2.800 domaćih branitelja s područja Bjelovara, Virovitice, Grubišnog Polja i okolice napravilo je ono što su mnogi smatrali nemogućim: razbili su neprijateljski obruč na Bilogori i oslobodili oko 300 četvornih kilometara okupiranog teritorija.
Ova je pobjeda bila prekretnica. Dala je snagu cijeloj domovini i dokazala da imamo vojsku i policiju sposobne za velike napadne akcije.
No, 35 godina kasnije, ostaje gorak okus u ustima i pitanje koje mnoge veterane s ovog područja s pravom boli: Zašto sudionici „Otkos 10” nikada nisu dobili službenu državnu medalju za ovu operaciju?
Zaslužili su više od prigodnih papira i zaborava
Dok su za kasnije operacije poput Bljeska, Oluje, pa i pojedinih akcija na južnom bojištu ustanovljene službene vojne medalje koje branitelji s ponosom nose na svojim uniformama, operacije s početka rata – koje su doslovno spasile Hrvatsku od presijecanja – ostale su zakinute u državnom sustavu odličja.
Sudionici „Otkos 10” dobili su opću Spomenicu domovinskog rata, a pojedine postrojbe i zapovjednici višerangirana odličja. Međutim, zasebne, prepoznatljive medalje s nazivom operacije – kakvu su svojim znojem i krvlju u bilogorskim šumama izvojevali – u službenom protokolu Republike Hrvatske nema. Sve se uglavnom svelo na lokalne prigodne plakete, zahvalnice i papirnata priznanja koja braniteljske udruge, gradovi i županije dodjeljuju o vlastitom trošku prilikom okruglih obljetnica.
„Nije stvar u komadu metala, nego u priznanju povijesne istine i jednakom tretmanu”, čuje se godinama iz redova onih koji su te jeseni držali liniju na Bilogori.
Vrijeme teče, a nepravda ostaje
Danas, tri i pol desetljeća nakon što je Bilogora prodisala punim plućima, mnogi sudionici te povijesne operacije više nisu među nama. Oni koji jesu, prenose sjećanja na mlađe generacije, ali i nose osjećaj da je država olako prešla preko prve pobjede koja joj je udahnula život.
Priča o „Otkos 10” ne smije postati samo suha crtica u udžbenicima ili protokolarni polaganje vijenaca jednom godišnje.
Trideset i pet godina poslije, krajnje je vrijeme da se ta nepravda ispravi i da se ljudima koji su 1991. iznijeli najveći teret kad je bilo najteže da službeno priznanje kakvo su davnih dana zaslužili. Jer ako je netko zadužio ovu zemlju i zaslužio svoju medalju – to su bilogorski ratnici iz jeseni ’91.