Dogodi se.
Djeca odu.
Nema pitanja. Nema dozivanja. Nema „mamaaa” iz druge sobe.
Kuća je tiha.
I mama napokon ima ono što je cijeli dan čekala – mir.
Prvih pet minuta je prekrasno.
Kava je tu. Mobitel je u ruci. Nitko ništa ne treba.
„E, sad ću malo uživati.”
I onda nastane problem.
Što sad?
Jer navikneš se da uvijek nešto treba napraviti.
Oprati suđe.
Staviti robu prati.
Pokupiti stvari po kući.
Provjeriti je li dijete ponijelo sve što treba.
Odgovoriti na poruku.
Kupiti nešto što je „hitno”.
A sada – ništa.
I baš tada primijetiš onu čašu na stolu.
Pa majicu preko stolice.
Pa mrvice na kuhinjskom pultu.
„Ma samo ću to na brzinu.”
Greška.
Deset minuta kasnije već brišeš kuhinju.
Onda vidiš prašinu.
Onda kupaonicu.
Onda se sjetiš da bi mogla složiti ladicu.
I prije nego što shvatiš što se dogodilo, prošlo je sat vremena.
A ono „vrijeme za sebe” pretvorilo se u generalno čišćenje.
Zato ponekad treba napraviti nešto radikalno.
Sjedni.
Ne moraš ništa.
Ne moraš biti korisna svake minute.
Popij tu kavu dok je još vruća.
Pogledaj seriju bez osjećaja krivnje.
Pročitaj nekoliko stranica knjige.
Ili jednostavno sjedi i gledaj kroz prozor.
Jer kuća neće pobjeći.
A tih nekoliko mirnih minuta – hoće.
I onda, naravno, taman kad pomisliš kako je lijepo…
Čuješ ključ u bravi.
„Mama, gladan sam.”
Mir je trajao točno koliko je trebalo.