Postoji jedno pitanje koje majke, čini se, imaju ugrađeno u svakodnevni život.
„Mama, gdje mi je…?”
Ne „Bok, mama”. Ne „Dobro jutro”. Ne čak ni „Možeš li mi pomoći?”.
Samo – „Mama, gdje mi je?”
I ono najbolje? Mama najčešće nema pojma gdje je.
Ali svejedno ustane.
Krene potraga.
„Gdje si ga zadnji put imao?”
„Ne znam.”
„Jesi pogledao u sobi?”
„Jesam.”
Naravno da nije.
Mama ulazi u sobu, pogleda oko sebe i u roku od deset sekundi pronađe ono što se tražilo.
„Evo.”
„A gdje je bilo?”
„Tamo.”
Tamo gdje je bilo cijelo vrijeme.
I tako se iz dana u dan stvara jedna neobična obiteljska supermoć. Mama možda ne zna gdje su ključevi, račun od struje ili vlastiti mobitel, ali nekako uvijek zna gdje je tuđa majica, punjač, pernica, tenisica ili najdraža igračka.
Posebno je zanimljiv trenutak kada dijete kaže:
„Nema toga.”
To je obično znak da potraga prelazi na višu razinu.
„Jesi stvarno pogledao?”
„Jesam.”
„Ajde pogledaj još jednom.”
I – gle čuda.
Evo ga.
Na mjestu na kojem je dijete upravo gledalo.
Baremo tako tvrdi.
Možda je stvar u tome da mame imaju neku posebnu sposobnost pronalaženja stvari.
A možda samo imaju više iskustva u toj disciplini.
Jer ako svaki dan netko traži nešto što je izgubio, prije ili kasnije postaneš dobar u tome.
Ipak, postoji jedna stvar koju ni mama ne može pronaći.
Svoj mir.
Jer taman kad sjedne, uzme kavu i pomisli da će napokon imati pet minuta za sebe…
„Mamaaaa!”
I kreće nova potraga.
„Što je?”
„Gdje mi je…?”
Naravno.
„Ne znam. Jesi pogledao tamo gdje si ga zadnji put ostavio?”
I tako se krug ponovno zatvara.